_big.jpg)
_big.jpg)
Autorska koncepcija, istraživanje i produkcija građe:
Maša Poljanec i Maja Kolar / voditeljice projekta
Istraživanje i produkcija građe: Ana Bedenko / suradnica-istraživačica
U organizaciji: Hrvatsko dizajnersko društvo
Uz potporu: Kultura Nova, Grad Zagreb, Ministarstvo kulture
Producent projekta: Marko Golub / voditelj galerije HDD
Oblikovanje izložbe i baze podataka: Maša Poljanec, Maja Kolar
Autorski tekstovi: Ivana Mance, Marko Golub
Programiranje i izrada baze podataka: Vedran Kolac
Fotografije: Razni izvori
Institucije i izvori: Odjel zaštite i pohrane građe NSK; Grafička zbirka NSK; Muzej za umjetnost i obrt (MUO); Dokumentacijski i informacijski odjel MSU; Institut za povijest umjetnosti (IPU), Fotoarhiv Branko Balić i dokumentacijski fondovi; Kabinet za arhitekturu i urbanizam - Arhiv za likovne umjetnosti (HAZU); Arhiv Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH); Avantgarde museum - kolekcija Marinka Sudca; INDOK odjel Elektrotehničkog instituta Končar; Školska knjiga; Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta (HAZU) i dr.
Zahvale: Valerija Barada (Odsjek za sociologiju, Sveučilište u Zadru); Ana Bedenko; Kristina Bonjeković (MSU); Jelena Bračun Filipović (ŠK, OPA); Lana Cavar i Narcisa Vukojević (autorice projekta “Iskopavanja”); Branka Hlevnjak; Sanja Iveković; Boris Jurinić (Ministarstvo kulture); Jagoda Kaloper; Andrea Klobučar, Koraljka Vlajo (MUO); Ljiljana Kolešnik, Ivana Mance, Irena Šimić (IPU); Blaženka Kučinac; Boris Ljubičić; Ivana Musić (ULUPUH), Leila Mehulić (Mimara); Antonija Mlikota (Odjel za povijest umjetnosti, Sveučilište u Zadru); Cvetka Požar (Muzej za arhitekturo in oblikovanje, Ljubljana); Lana Srkoč; Stela Stazić (HNK); Marinko Sudac (Avantgarde museum); Feđa Vukić (Studij dizajna, Zagreb)
zatvori
Projekt Dizajnerice: kontekst - produkcija - utjecaji nastao je u želji da se na jednom mjestu okupe informacije o dizajnericama i autoricama koje su svojim djelovanjem utjecale na povijest dizajna u periodu od 1930. godine nadalje. Projekt je digitalna online baza podataka u nastajanju, realizirana po principu otvorenog arhiva. Podaci o autoricama prikupljeni su iz raznolikih izvora - na raznim lokacijama, prikupljanjem raznovrsne dokumentacije radnih opusa autorica u arhivima, strukovnim udruženjima, institucijama te korištenjem građe iz privatnih zbirki. Za sada je obuhvaćen period do 1980. godine. Ovaj “arhiv” sastavile su praktičarke dizajna u želji da se autorice iz prošlosti učine vidljivima, da se neke izvuku iz zaborava te da druge ne potonu u njega. Namjera je bila skupiti što više podataka o pojedinim dizajnericama i učiniti ih lako dostupnima drugima, prvenstveno dizajnerima i dizajnericama. Također, ovaj projekt nastao je iz osobne znatiželje i potrebe da se sazna više o djelovanju kolegica iz prošlosti koje su do sada ostale nezabilježene. Tko su one bile,kakvo je bilo njihovo djelovanje i što možemo od njih naučiti? Projekt se nastavlja...
zatvori
Cilj projekta, koji se nastavlja i izvan okvira ove ogledne izložbe je istražiti kontinuitet "ženske dizajnerske scene", autorske dosege dizajnerica, utjecaj na suvremenike i današnje dizajnere, te okruženje i uvjete u kojima su djelovale. Sama izložbena prezentacija oslanja se na tridesetak novonastalih autorskih plakata koji su svojevrsni hommage selektiranim dizajnericama, s paralelnim formiranjem rastućeg arhiva tekstualne i fotografske dokumentacije o ženama u dizajnu na webu. Projekt u obliku istraživanja i izložbe predstavlja značajan prilog za povijest hrvatskog dizajna općenito iz zanimljive i dosad nedovoljno rasvijetljene vizure. Određeni broj autorica koje su predmet ovog istraživanja posljednjih je godina ponovno stekao određenu vidljivost, no mnoga imena dizajnerica nalazimo tek kao podatak na ovicima knjiga, u popisima zaposlenika i suradnika dizajnerskih odjela tvrtki, ili usputno navedena u pregledima i referentnim katalozima i publikacijama. Projekt pokušava takvim autoricama dati lice, odnosno koliko je moguće cjelovito prikazati njihove doprinose dizajnu kao profesiji, uvažavajući i kontekst u kojem su djelovale.
zatvori
“Baza tako uključuje generaciju autorica koje su, školovane još u sustavu umjetničkog obrta, praksu oblikovanja proizvoda primijenjene umjetnosti prevele u nove uvjete prefabricirane proizvodnje, počevši od Neli Geiger i Otti Berger te nešto mlađih Slave Antoljak i Branke Frangeš Hegedušić na području tekstila, Ivane Tomljenović Meller na području grafičkog dizajna, Grete Turković na području produkt-dizajna ili Stelle Skopal i Branke Dužanec na području keramike odnosno posuđa. Iz radionice potonjih keramičarki poteći će čitava iduća generacija dizajnerica koja će djelovanje započeti nakon Drugoga svjetskoga rata, i svoj radni vijek posvetiti upravo oblikovanju posuđa u kontekstu industrijske proizvodnje (Jelena Antolčić, Milana Hržić-Balić, Dragica Perhač Hercigonja, Ljubica Kočica Ratkajec, Anica Severin, Marta Šribar). Zadugo podcijenjeni status tog područja oblikovanja, čiji simbolički domet teško preseže granice privatnosti odnosno sferu domaćinstva, danas se ima priliku revalorizirati ne samo u kontekstu rastućeg interesa za povijest kulture življenja, već i u kontekstu neosporno komercijalne kategorije životnoga stila i široke lepeze pripadajućih mu proizvoda. Zbog bar trenutačnog presezanja dizajnerica koje su se bavile oblikovanjem posuđa, ne valja međutim zaključiti da se upravo u toj generaciji nisu kvalificirale i prve dizajnerice tehnološki složenijih kategorija industrijskih proizvoda:
u prvom redu, u bazi se nalazi niz dizajnerica namještaja i druge opreme interijera, i to gotovo svih kao stalno zaposlenih u drvnoj industriji (Blaženka Kučinac; Milica Rosenberg; Mirjana Tavčar); pojavljuju se i imena dizajnerica koje su radile na razvoju i uporabnom osmišljavanju širokoga spektra elektrotehničkih proizvoda, od kućanskih aparata do transformatora, poput Marije Jeličić Plavec čiji je rad većinski vezan uz Odjel za industrijski dizajn Elektrotehničkog Instituta Rade Končar; tu su, dakako, i autorice koje se sustavno bave i oblikovanjem industrijske ambalaže odnosno vizualnim brendiranjem proizvoda (Marija Kalentić, Lidija Laforest), itd. Nije suvišno spomenuti da je većina spomenutih dizajnerica obrazovno proizašla iz Akademije primijenjenih umjetnosti, koja je unatoč kratkome vijeku postojanja evidentno kvalificirala jednu čitavu generaciju „likovnih radnica“ za rad na različitim područjima industrijske proizvodnje i grafičkoga dizajna, ostvarivši osnovni idejni cilj operacionalizacije individualnog kreativnog rada u gospodarskom i kulturnom razvoju društva u cjelini. Kao treća generacija u ovoj bazi mogu se izlučiti imena autorica rođenih neposredno nakon rata ili početkom pedesetih godina; u razdoblju kada je APU i njezin koncept već povijesno preživljen, a Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu još ne postoji, autorice iz ove generacije na područje dizajna ulaze s različitih obrazovnih polazišta te, shodno tome, imaju i različiti profesionalni put. Unatoč relativnoj heterogenosti područja djelovanja i osobnih pristupa moguće je konstatirati da će se upravo ova generacija dizajnerica nužno orijentirati na razvoj novih tehnologija; primjerice, iza imena Jasenke Mihelčić, dizajnerice uposlene na novopokrenutom Odjelu za razvoj proizvoda Prvomajske, stoje tako zapravo neka od prvih rješenja kompjuterskih sučelja, a dobro se je i podsjetiti da je i Sanja Iveković, uz znatan opus na području grafičkog dizajna i knjižnog oblikovanja, dizajnirala i neke od prvih propagandnih videa za HRT odnosno RTZ.
Ovim kratkim presjekom kroz sadašnje stanje u bazi Dizajnerice 1930. – 1980. ne želi se sugerirati kontinuitet ženske dizajnerske prakse, još manje njezina supstancijalna rodna specifičnost. Naprotiv, osnovna spoznajna dobit ovoga projekta počiva upravo u osvještavanju polovičnosti poznavanja povijesti dizajna u hrvatskom kontekstu u cjelini, u manjkavosti i neprikladnosti postojećih epistemoloških modela povijesne identifikacije dizajna i razumijevanja njegove društvene funkcije, u diskriminatornim posljedicama logike prema kojoj se produkcija vrednuje isključivo ili primarno kroz instituciju autorskoga opusa. Rahlost i nekonzistentnost ove baze, lakune i praznine u pojedinim datotekama, nelogičnosti i proturječja unutar pojedinih opusa - sve to stimulativno je upravo za neka buduća pripovijedanja, koja bi u traženju povijesnoga i društvenoga smisla u obzir uzela i privatne sudbine junakinja odnosno njihove egzistencijalne okolnosti, i kontekst političke stvarnosti, i ideološke uvjete proizvodnje, i institucionalni okvir dizajnerskog djelovanja, i kritički diskurs koji ga je društveno legitimirao. Uz svijest da i takve povijesne pripovijesti nikada ne mogu biti cjelovite odnosno da je isključivanje konstitutivno svakoj priči o tome što je i kako zapravo bilo, ovaj „ženski“ arhiv zasigurno ostaje mjestom revizije svake buduće povijesti o dizajnu.”
zatvori